Sabor na Bilinom Polju 08.04.1203. godine – potpisivanje Bilinopoljske izjave

Bilinopoljska izjava je jedinstven državni dokument je u kojem se bosanski vladar, ban Kulin, pred izaslanicima pape Inocenta III odriče učenja pravovjerne Bosanske biskupije, koje prema optužbama nije bilo u skladu sa učenjem Rimske crkve.

Ova izjava, u načinu kako je pripremana i kao i u aspektima njenih posljedica, pokazuje visok stepen diplomatske mudrosti bosanskog vladara i jedinstvo njegove vjerske zajednice.

Vukan Nemanjić, kralj Duklje i sin Stefana Nemanje, dodvoravajući se papi se kao odan katolik koji u svemu slijedi nauk Rimske crkve pokušava 1198. godine da unese pometnju u odnose između Bosne, Ugarske i Srbije. U svojim pismima papi Vukan doslovno moli papu da preko ugarskog kralja iz Bosne “očisti zemlju od heretika kao što se čisti kukolj iz pšenice”. Ban Kulin je lično optužen da sa svojom rodbinom uvodi kršćane u krivovjerje.

Papa je već bio uznemiren što se bogoslužje u Bosni nije obavljalo na latinskom jeziku već na domaćem, slavenskom jeziku što je predstavljalo jedinstven primjer bosanske individualnosti u srednjem vijeku. Pored bogoslužja na slavenskom jeziku veliki problem susjednim vladarima je predstavljala veoma jaka samostalna pozicija bosanskog vladara i jedinstvo njegovog plemstva. Pod uticajem stalnih pritužbi ali i iz vlastitih interesa papa je već 1200. godine pokušao preko ugarskog kralja Emerika pokrenuti križarski pohod protiv Bosne. Ban Kulin uvidjevši na vrijeme zakulisne radnje protiv njega reaguje krajnje elastično i na optužbe odgovora izvinjenjima i izjavama „da baš i ne shvata u čemu je pogriješio“ te odmah izražava spremnost da se u Bosnu pošalju osobe koje će čitav problem ispitati i eventualno “naučiti” bana kako da postupa i bude u skladu sa očekivanjima pape. Istovremeno, ban Kulin šalje i poslanstvo prema ugarskom kralju kojeg uspješno odgovaraju od vojnog pohoda te se retorika umekšava od “heretičke Bosne” do indicija da “postoji sumnja da su pojedini pripadnici te zajednice zaraženi katarskom herezom”.

Izbjegavši rat ban Kulin je uspio da čitav problem svede na teološku raspravu i sud prepusti papi a ne krvavom križarskom pohodu. Papa konačno šalje kapelana Ivana de Kazamarisa i dubrovačkog arhiđakona Marina koji su već bili dobro upućeni u stanje u Bosni.

Sabor na Bilinom Polju („Bolino Poili“ upućuje da se desio kraj rijeke Bosne te daje mogućnost da se desio i na području današnjeg Visokog) se dogodio 08.04.1203. godine kada je i potpisana izjava kojom se pred papinim opunomoćenicima prvaci bosanske vjerske zajednice kao i sam ban Kulin zaklinju da neće više slijediti herezu već da će se držati naredbi svete Rimske crkve. Obećali su i da se više neće nazivati “bosanskim kristijanima” već braćom a njihove poglavare potvrđivaće sam papa. Izjavu su potpisali: bosanski ban Kulin, dubrovački arhiđakon Marin,te bosanski redovnici Dragič, Ljubin, Dražeta, Pribiša, Ljubin, Radoš i Valdos.

Obzirom da su prakse i običaji koji su negirani bilonopoljskom izjavom opstali sve do pada Bosne pod Osmanlijsku vlast sasvim je evidentno da se ovo učenje nastavilo upražnjavati u većoj ili manjoj mjeri potajno kao i kroz kasniju instituciju Crkve bosanske.

Historijske okolnosti u kojima je nastala Bilinopoljska izjava kao i njene posljedice predstavljaju briljantnu diplomatsku pobjedu mudrog i vještog vladara Bosne. Već pri prvim optužbama on je pokazivao odlučnu spremnost na saradnju te prikazao problem kao čisto izvedbeno pitanje uzrokovano neznanjem i nevještim jezičkim interpretacijama te tim manevrom osujetio vojne i političke namjere i sve sveo na problem „protokola i procedura“. Praveći se naivan i nevješt tražeći pouku i nudeći provjere demontirao je glavne razloge za sukob. U svemu je vidljiva odana i jaka podrška njegove vjerske zajednice i opredijeljenost za što jaču samostalnost Bosne te veoma simboličan i od stane bana Kulina kontrolisan uticaj vanjskih miješanja u unutrašnje stvari Bosne.

Sabor na „Bolino Poili“ je istovremeno i posljednja informacija koja se bilježi uz bana Kulina .U narodu je vladavina bana Kulina zabilježena kao „zlatno doba“ bez ratova i doba ekonomskog ali i političkog razvoja države.